HIP HOP RAISED ME – 25 godina unatrag

by admin January 5, 2025

Božićni poklon u obliku knjige vratio me 25 godina unazad kad sam čuo prvi put pjesme Čiča miča i Lovačke priče od Bolesne braće i Kaj ima lima od Tram 11. Instant silovanje kazete na repeat dva dana (hvala ujaku Suznjevic Goran). Instant zaluđen kako dobro zvuči rimovanje na beat, kako sve skupa lijepo “teče” i koliko genijalnih dosjetljivih fora i zezancija je natrpano u jednu pjesmu.

U to vrijeme sa svojih 11 godina jedini doticaj sa stranom glazbom sam imao kroz emisiju Hit Depo na HTVu – meni jedini izvor novosti i informacija o stranoj glazbi i rapu/hip hopu uz časopis OK! Iste godine je izašao i Eminemov singl Stan – to je ponovno bilo totalno odljepljenje i mindblow, genijalna ideja pjesme, spot, Dido na refrenu… Eminem je imao nevjerojatnu karizmu, kvalitetu i svi smo htjeli izgledat’ kao on.

Onda je 2001. izašao singl Jesmo’l sami od Ede Maajke i to je bilo po treći put u jedva dvije godine da sam odlijepio na rap. Taj lik je genijalan na svoj način, ogromna energija i karizma, ponovno genijalna ideja za pjesmu, instant potraga gdje nabaviti album na CD-u. Album “Slušaj mater” sam slušao na discmanu svaki dan dok nije počeo preskakat’ CD.

Svaki idući OK! sve više je imao informacija o rap-u i RnB-u, rane 2000-te su bile zlatno vrijeme za dotičnu glazbu u mainstreamu. Jedini stil odijevanja koji me tad zanimao je bila reperska i skejterska široka odjeća. Dobro mi je ostalo u sjećanju kak’ smo nas nekolicina na kraju osnovne pri školskim Partyjima za Božić i kraj škole forsirali da se pušta Panjabi MC – Mundian To Bach Ke, Eminem, Scooter – The Logical Song (početak mog velikog interesa za elektroničku glazbu), ali smo naravno kao manjina brzo bili nadglasani većinom koja je htjela hrvatske zabavne i rock pjesme Kad smo kod rocka i srodnih žanrova, hvala starijem bratiću Josip Blažević koji mi je na VHS kazetama uvijek puštao koncerte Guns n Rosesa i Metallice. Nije to bila moja omiljena glazba u to vrijeme, ali nije mi trebalo puno da mi se svidi.

Početak srednje škole je bio i početak druženja sa sebi sličnima. Glazba je tad bila bitan dio stila života pojedinaca. Pristup internetu i hard diskovima punim glazbe koji su kružili po školi otvara novo poglavlje. Još uvijek sam debelo favorizirao rap, ali preslušavao sam i otkrivao masu albuma i bendova za koje sam do tad samo čuo ili znao po jednom do dva singla max. Odjednom su tu gigabajti “nove” stare glazbe od ex yu rocka, metala, rapa, svega što sam viđao na Hit Depo i čitao u OK! časopisu. Tad svatko nije niti imao računalo. Bio sam te sreće da sam roditelje namolio da mi kupe PC krajem osnovne škole. To im vjerojatno nesvjesno najbolja investicija u mene od svih želja koje sam ikad imao. CD “pržilica” je radila svakodnevno. Skupljao sam sve osim narodnjaka. Ubrzo sam formirao dvije playliste na kompu, jedna je bila strana glazba, druga domaća. Te liste sam redovno nadopunjavao i to je nešto što sam slušao u slobodno vrijeme dok sam bio u kući.

Moji prvi vikend izlasci u srednjoj školi na školske partyje su mi bili ok, ali ništa posebno. Ubrzo sam saznao za hip hop partyje i lokalne repere koji snimaju svoje demo svari – e to me već jako zanimalo. Viseći po internetu i istražujući forume nailazim na Antik & Tarantoo dvojac iz Velike i Nove Gradiške koji je imao već ozbiljnije demo pjesme. Posjećujem jedan njihov live nastup u Rock Stage caffeu kod Bora Živković koji je organizirao DJ Scary, poslije poznatiji kao Berny. Gosti su bili i SB Reprezenta ekipa iz Slavonskog Broda. Totalno fasciniran činjenicom da postoje “pravi” reperi u mojoj bližoj okolici, redovno posjećujem hiphop partye, koncerte, počinjem pisat’ svoje pjesme i pratim redovno sve što se događa na Balkanu putem internet foruma i news portala. U jednom trenu mi je postalo zanimljivije pratit’ demo scenu, nego etablirane izvođače. Valjda zato što sam i sam nešto pisao i uspoređivao se koliko sam dobar ili loš u odnosu na druge demo repere. HH Unity portal i forum mi je bio izvor za info o HR rap sceni, a FM Jam forum za bosansku scenu. Jako, jako mi se sviđalo sve što sam preslušavao od FM Jam-a. Srpsku scenu tad nisam toliko pratio, znao sam za V.I.P., CYA, Struku i nekolicinu drugih. Edo Maajka mi je i dalje bio bog i batina, od mainstream zvuka mladi Connectovci su mi bili super u svojim počecima, onda je došao Marčelo s albumom Puzzle Shock koji mi je bio masterpiece i produbio interes za njegov rad i rad srpske scene. Za pisanje vlastitih tekstova najveći utjecaj su na mene imali Elemental, El Bahattee te ranije spomenuti Tarantoo, Edo Maajka i Marčelo. Dobro se sjećam da sam prvi rap tekst napisao slušajući stvar Antik i Tarantoo – Malo mira. To mi je bio najbolji i najlakši način izbrusit’ vještinu, slušati tuđu pjesmu i mijenjati riječi.

Do kraja srednje škole upoznao sam lokalnu hip hop scenu i bio redovan posjetitelj partyja i koncerata. Lijepo se prisjetit’ kako si tad vikendom čak i u malim sredinama gdje sam odrastao (grad 15.000 stanovnika) mogao izaći na rock, rap, house, punk, narodnjaci… ponuda je bila raznolika i mikro scene su postojale u svakom gradiću. Manji partyji su često bili održavani u kafićima Von Beck i u Rock Stageu. Sjećam se tog jednog partya 2006. u Rock Stageu iz vremena kad nismo imali laptope, nosiš cijelo računalo sa sobom, složiš na stol i puštaš glazbu. Hit je tad bila stvar Trick Trick – Welcome 2 Detroit, mi smo to navili da se tresao cijeli lokal, Bora nas je došao zamolit’ da malo stišamo. Moj outfit vidljiv na fotki je bio teški tumor na ukusu – nekakva pletena skejterska binnie kapa, NBA dres Dirka Nowitzkog, srebrne Wu-Tang hlače i BK skejterske tenisice To je prvi put da sam negdje javno vani glazbu birao i puštao ja. Gotovo svaki mjesec se događalo neko jače gostovanje repera kao što su Nered, Stoka, Target, Shorty, Edo Maajka, itd. u klubovima Paladium i Porin. Paralelno uz rep, volio sam crtat’ grafite u bilježnicu. To mi je spontano došlo još u osnovnoj školi, a Igor Odak i ja smo u nekom momentu zajedno šarali i potpisivali se kao NiteGuardCrew. On je puno vještiji bio u tome. Igor je bio prvi beatmaker s kojim sam konkretnije razmjenjivao beatove i mišljenja, i generalno sve vezano uz hip hop.

Prvu rap pjesmu snimio sam pod aliasom Mentor s Marinom Bilićem (Billah) i Danijel Krivdicem (Stileto, a kasnije Krivi ). Stvar se zvala NG reprezent, a to je bio i prvi ozbiljan beat koji sam napravio! Napravio sam ga jer nismo imali koga drugog da napravi, a ja sam kao nešto mrdao po programima za radit mjuzu. Pjesma je bila klasični rap reprezent, meni za prvi put više nego odlično, pogotovo jer su ova dvojica do tad već snimali pjesme pa sam malo imao tremu hoću bit’ ok. Na kraju sam snimio svoj dio iz prve i sačekao njih da završe svoje. Billah je pjesmu čak slao Ivan Vukoviću aka Magellanu i zvao ga da nam kaže što misli o njoj. Meni je to tad bilo neugodno da ga uopće tlačimo, ali mi je na kraju bilo drago jer je rekao da mu se najviše sviđa moj dio. Pjesmu smo snimali smo u Brlog studiju kod SB reprezenta ekipe iz Slavonskog Broda. Pozdrav braći Blunteru i Nightmareu! Nisam ih vidio ni čuo od tog vremena. Kad spominjem Slavonski Brod, moram spomenuti talentirani dvojac Thrill koji me oduševio s pjesmom Kako bi bilo. To mi je tad bilo nešto najbolje od domaćih demo repera što sam čuo kad govorimo o radiofoničnom mainstream zvuku. Ne znam je li pjesma došla do radijskih etera, ali znam da sam ju 2 sata skidao s interneta na 56k modemu!

Poslije sam kod Bluntera i Nightmarea snimio nekoliko solo pjesama, a lovu za studio mi je posudio Damir Bartolović s kojim sam odrastao i znamo se cijeli život. Tad je tih 500kn vrijedilo jako puno. Zajedno smo išli na dosta hip hop partyja i koncerata u Gradiški, Brodu i okolici. Mislim da te pjesme nisam ni objavljivao javno, pokušavao sam napravit’ materijala za cijeli album pa da to objavim kao cjelinu. Ipak se nije dogodilo, snimao sam još random suradnji s demo reperima, zajedničkih pjesama s Billom (imali smo zajednički projekt naziva Intelekt) i nešto solo pjesama, ali sam puno više radio beatove, pisao nove tekstove i počeo eksperimentirati s elektroničkom glazbom.

Live nastupe sam najviše radio tad s Bernyjem, većinom manje hip hop partyje, nastupe na 3×3 basketima, a od većih nastupa se sjećam nastupa na velikoj pozornici Novogradiškog glazbenog ljeta pred nekih 2-3 tisuće ljudi, isto tako kod Shortyja u gostima na Ljetu u Vinkovcima. Sjećam se kad nas je Shorty pitao “Dečki, jel’ trema?” Useravao sam se tih live nastupa, ruke se znoje, grlo se suši prije početka, ali nakon prve izgovorene riječi u mikrofon prođe sve i ide glatko. Nastup kao warmup prije Ede Maajke kojeg smo radili u novogradiškom klubu Porin mi je tad bio ostvarenje sna – da me Edo Maajka čuje kako repam i poslije da uživam u njegovom nastupu s Frenkijem. Znali smo svaku riječ njihovih pjesama. Tad smo uvijek nastupali live dvojica i jedan drugog nadopunjavali (bekali) kad nemaš zraka dovršit stih. Danas reperi, koliko vidim, uglavnom rokaju na playback da pjesma svira i podebljavaju sami sebe povremeno kao da sami sebi daju back vokale. U lijepom sjećanju mi je nastup na Blackout Vukovar festivalu, to je bilo tamo negdje 2007. godine, tamo je lineup bio šarolik, demo reperi, aktualna rep imena, strani gosti, grafiteri, brejkeri, svega je bilo.

U jesen 2007. upisujem fakultet u Varaždinu. Na fakultetu imam super brz internet i mogu skidat’ i slušat’ čuda. Masovno sam nabavljao sampleove, vst instrumente i radio beatove svaki dan. Sjećam se da sam čekao lovu od stipendije da mi sjedne u komadu zaostatak za nekoliko mjeseci, već sam unaprijed znao gdje ću ju potrošit’ – u varaždinskom DropIN skate dućanu gdje sam bio redovni window shopper dok nisam dobio pare. Čim su mi došle pare, otišao sam u dućan po duksu, široke traperice, tenisice i debelu lančinu od kirurškog čelika. U Varaždinu upoznajem Nenad Nemeca aka NMC koji organizira hip hop partyje, redovno ih posjećujem. Na Partyjima upoznajem Diyalu i Antonija Kuzmića iz grupe G7. Diyalu sam do tada znao samo preko njenog genijalnog singla Raw, a producirao ga je upravo NMC. Antonio mi je kolega s fakulteta, poslije ga nisam godinama vidio, a sreli smo se u Las Vegasu 2022. godine na ulici. Poslušao sam novu glazbu koju radi pod aliasom G7wav, nešto odlično i stilom jako slično Weekndu.

No da se vratim na 2007. godinu, zanimljiva anegdota je da sam na koncert 50 Centa u Zagrebu 2007. otišao solo, a jedva jedvice sam u zadnji tren nabavio pare za kupit kartu i za vlak od Varaždina do Zagreba. U Zagreb sam došao na knap i nisam dobro poznavao grad. Zamolio sam frenda iz srednje Igora Kesera da me dočeka u Zagrebu i da me spakuje na tramvaj koji vodi do Doma sportova. U dvoranu sam došao taman pred kraj warmup nastupa naših domaćih repera. Jasna Zlokić (J. Zlo) bila je odličan PR potez organizatora, izvela je Neredom refren svog hita Skitnica u duetu s Neredom na opće zadovoljstvo cijele dvorane. Progurao sam se koliko sam bliže mogao naprijed, a koncert pamtim najviše po par stvari – 1. do tad nisam nikad u životu osjetio toliko bass u prsima, imao sam osjećaj da će me razglas odignut’ od zemlje… 2. izmiješani mio mirisi znoja i trave oko mene je jedino što mi je smetalo… 3. prva i zadnja pjesma su mi bile kao da sam ih sam birao, uletio je s What Up Gangsta, a završio sa In Da Club u live izvedbi s bendom (nazočio sam i Fiftijevom koncertu u Areni 2023. i bio mi je također odličan, ali zvuk mi je bio koma).

Iste te 2007. godine izlazi album “Ortaci ne znaju” od srpskog glazbenog genija Wikluh Sky i ostao mi do danas jedan od najboljih rap albuma iz regije. To je album koji se kod mene i dan danas sluša u cijeli u komadu, a u tom košu su još albumi Bolesna Braća – Radio Fanfara, Antik i Tarantoo – Olovka i dalje puca, Dječaci – Drama, Sinestet – Hologram Funk LP, od Ede Maajke albumi Slušaj mater, No sikiriki, Stig’o ćumur, Balkansko a naše, Sett – Vodič kroz život za bezbrižne. Od stranih, jedini albumi koje slušam u komadu su Masta Ace – Disposable Arts i Army of the Pharaohs – Ritual Of Battle. Ovi albumi nisu neko mjerilo koga ja smatram najboljim reperima i sl. nego čisto subjektivna stvar, imaju neku priču i vrijeme vezano za moje odrastanje, stvarno rijetko pustim nešto s tih albuma, a da ga ne poslušam cijelog.

Moja prva organizirana klupska večer nosila je naziv Meet the Hip Hop i išla je jednom mjesečno (petkom) u Cocktail baru EXIT u Novoj Gradiški. Projekt je započeo 30.3. 2009. godine, imam sačuvan taj flyer. Bio je to ujedno i moj prvi nastup pod aliasom Yakka i prvi susreti s profesionalnom Pioneer DJ opremom. EXIT je do tad vrtio isključivo elektroničku glazbu vikendima, a pošto je petak bio slabiji dan, dobio sam priliku eksperimentirati s hip hopom. Imali smo solidnu posjećenost, ali s vremenom su se prestali događati live nastupi repera, koncerti i sve je nekako polako stalo. Kasnije sam se prebacio na house te držao svoju prvu house rezidenciju baš u spomenutom EXITu. Nije to bila nagla tranzicija s repa na house, ja sam tad već house slušao redovno nekoliko godina, skupljao glazbu i eksperimentirao s produkcijom.

Čak sam 2010. pokrenuo i community platformu nalik Facebooku i dao joj ime Beatality, a bila je orijentirana na beatmakere koji su se mogli povezivati s MC-ima. Web i grafički dizajn sam imao u malom prstu, uživao sam ispucavati svoj entuzijazam za projekte ovog tipa. Radili smo natječaje u izradi beatova sa zadanim semplom i slične zanimljive koncepte, ali iz nedostatka vremena da svoje vrijeme posve posvetim tome, taj projekt gasim. Međutim, Beatality ime mi je bilo genijalno pa sam ga poslije iskoristio za brending svoje izdavačke etikete koja je počela izdavati house u vrijeme kad sam se ja skroz okrenuo elektroničkoj glazbi.

Zanimljivo da sam spletom okolnosti od 2007. do 2010. napisao tekstova više nego ikad i napravio more beatova, ali nisam više baš snimao rap. Zadnje rap snimke sam uradio u Studio R.O.V. kod Matija Kesar (Scope), to je bilo nekoliko pjesama ozbiljne tematike i par stvari koje su bile zezancija. To je bio ponovni i posljednji pokušaj formiranja materijala za album. Najavni singl naziva Grad pt.1 premijerno je pušten 2011. u kultnoj hip hop emisiji Blackout Rap Show by “DJ Phat Phillie” Taj singl sam čak izbacio pod aliasom Yakka, ali ipak album nije dovršen i te godine sam se skroz okrenuo elektroničkoj glazbi te zabilježio prva house izdanja.

Zadnje što se sjećam da sam se angažirao oko hip hopa je 2016. kad mi se na preporuku Ivakić Ivana javlja Grgo Šipek aka Grše. Njemu su tad trebali dobri old school beatovi što sam mu rado ponudio. Ipak se kroz narednih par mjeseci nismo nikako mogli uloviti i u nedostatku vremena povezujem ga sa Scopeom jer je on bio tad još skroz u beatovima. Gršin projekt III. Čin sam čuo poslije kroz par pjesama, ali nisam upratio je li ostvario suradnju sa Scopeon na kraju. Kako god, iznimno mi je drago da je danas vrlo uspješan u glazbi i da radi top stvari.

Na kraju bih još jednom napomenuo da je sve spomenuto subjektivno i moj point of view, moji osobni doticaj s hip hopom od malih nogu na dalje. Dok sam si dao vremena ovo napisati, poslušao sam masu starog repa iz tog vremena i vratilo me na hrpu događaja, detalja i trenutaka. Suludo bi bilo nabrojati sve repere koje sam slušao i slušam, u tekstu sam možda spomenuo 2% svega, ali poanta je ipak bila ispričati svoju hip hop priču. I dan danas volim široku odjeću, NBA dresove i šilterice, a kad slušam rep to je najviše 90s NYC underground tipa War Click – Bullet For A Bullet (1997).

Knjiga “Hip Hop Raised Me” by DJ Semtex na 450 stranica prikazuje retrospektivno hip hop uz puno ilustracija, fotografija i informacija. Dok sam ju brzinski prolistao prije čitanja svidjelo mi se kako je sve poslagano i pristup autora da sve skupa prikaže zanimljivo, moderno, korektno i poučno.

Također, nikad nisam imao potrebu niti vremena proučiti cijeli hip hop pokret u detalje, slušao sam kako mi je što naišlo, ono što me zanimalo i što mi je dobro zvučalo. Totalno sam bio neopterećen podjelom tko je west side, tko je east side, tko je s kim imao beefove i što se sve dešavalo između pojedinaca, klanova i sl. Strani rep (i stranu glazbu općenito) sam oduvijek slušao bez pretjeranog naprezanja mozga prevodit’ versove da bi detaljno znao o čemu govore. Pamtim samo refrene i tu i tamo neke stihove, a najbitnije mi je kako zvuči sve skupa beat, rep, flow, delivery… francuski rep mi je uvijek bio genijalan, a ne razumijem ga niti slova. Na njega sam se navukao preko filma Taxi (1998) čiji soundtrack je pun odličnog francuskog repa i beatova. Kod domaćeg repa slušam sve skupa, ali mi je jako bitan i tekst. Knjiga će biti odlična prilika da si malo složim sve skupa u glavi kako se pokret kronološki razvijao. Hvala Lucija Jakić i Danijel Meshtrovich za poklon! Hvala i svima koji su na bilo koji način bili dio moje male hip hop priče!